Ministarstvo za usamljenost

Kada sam prije nekoliko godina pričala prijateljima i kolegama o ministrici i ministru za usamljenost u UK, gledali su me kao da pričam nešto vrlo čudno. Dobrodušna osoba mi je rekla čak: ma to si ti nešto pobrkala, ne postoji ti to. No, postojalo je. Postoji i danas. Postoji i u Japanu i u Kanadi, a slične inicijative imaju i druge zemlje. Mi ne. A, zašto ne?

Kod nas nema problema. Sve to spada u "obiteljsku dinamiku" pa se sustav ne treba miješati? Od fizičkog, psihičkog, ekonomskog, duhovnog i materijalnog, nasilja, (dodajmo i somatsko)pa do brige za ljude koji žive u zajednicama i silno su usamljeni.

Nije to neka romantična kategorija, to je tvrda matematika. Državu - čitaj tebe i svih nas koji uplaćujemo u taj lonca bez poklopca - jer nikad nije dosta, košta dosta kroz bolesti i tegobe usamljenih ljudi. Liječenje nečega čega ne bi moralo biti, tisuće uputnica za koješta što nije trebalo činiti i nije trebalo dodatno ni maltretirati već ranjene i iscrpljene ljude, koji najviše pate zbog osjećaja odsječenosti i ne povezanosti sa ikime.

Pogotovo kada su nam preostali, zdravstveni radnici umorni, sestre izmoždene i iscrpljene, a poneki od njih i patološki hladni i grubi prema pacijentima, tako da im priušte dodatne traume i veće su zlo nego dobro za njih. Njih je trebalo vidjeti, zbilja vidjeti.

Sa prijateljem sam pričala o njegovoj baki, koja kad ode do doktorice i ispriča joj sve njene tegobe i dobije dvije uputnice i neke ljekiće, kako ih zove, ona je taj dan i narednih dana čila, okretna i puna života.

Kao da je neka energija ušla u nju. I jest. Njena doktorica je još uvijek živa osoba koja razumije o čemu je riječ. Ona ju napuni onime što joj je nedostajalo, razgovor sa mlađom ženskom osobom. Nije isto i nije svejedno tko je sugovornik i kakav je. Kad nismo viđeni, stvarno viđeni u svim svojim dijelovima osobnosti, mi ne postojimo u cijelosti na van. Tako je to.

To što se nagađa da ljudi koji su materijalno situirani i koji imaju neku egzistencijalnu sigurnost, te ljudi koji imaju obitelji, unuke i susjede nisu time zahvaćeni je pusto gatanje iz rijetkog dima. Činjenice su čvrste. Krenite od sebe, od sebi bliskih. Pitajte tako da vam mogu i smiju reći, a ne kao što je uobičajeno vještom praksom pasivnog trovanja: tako da vam moraju potvrditi ono što želite čuti, odnosno ne kažu ono što im je neugodno, a tako očito jer nema međusobne topline. Nema smisla ići u priču "tko je prvi počeo".

Ideja o borbi protiv usamljenosti, kao društvenom problemu, u UK dobila je ozbiljan zamah nakon Osnivanja Komisije za usamljenost (Jo Cox Commission on Loneliness) koju je pokrenula britanska zastupnica Jo Cox prije njenog ubojstva 2016. godine. Komisija je radila na istraživanju i prijedlozima za borbu protiv usamljenosti i objavila završni izvještaj krajem 2017.

U siječnju 2018. britanska premijerka Theresa May objavila je da će neka ministarska pozicija biti zadužena upravo za ovaj problem. Formalno se radi o proširenju uloge Parliamentary Under-Secretary of State za Sport i Civilno Društvo, ali mediji i javnost tu ulogu nazivaju “ministar za usamljenost”. Prva je na tu poziciju imenovana Tracey Crouch.

Većina je bila dovoljno razumna da shvati da velik broj ljudi u UK-u pati od ozbiljne usamljenosti — prema istraživanjima, oko 9 milijuna ljudi često se osjeća usamljeno, a to nije samo nelagodna pozicija ili emocija.

Usamljenost ima snažne negativne učinke na mentalno i fizičko zdravlje, povezana je s rizicima poput srčanih oboljenja, depresije, demencije i drugih zdravstvenih problema. To nisu samo rizici, već ono radi čega ljudi traže liječničku pomoć.

Postojala je potreba da država prepozna usamljenost kao važan javnozdravstveni izazov, a ne samo individualni problem koje će riješiti privatne inicijative udruga iz tko zna kojih sredstava. Država je preuzela odgovornost za svoje članove društva.

Razvili su nacionalne strategije za borbu protiv usamljenosti koja uključuje različite sektore društva (zdravstvo, lokalne zajednice, volonterski sektor itd.) Mjerenje i praćenje usamljenosti u službenim statistikama te bolje razumijevanje uzroka i rješenja.

Osnaživanje zajednica i programa koji potiču međuljudske kontakte i društvene veze — uključujući udruge, lokalne inicijative i projekte.

U listopadu 2018. UK je lansirala prvu nacionalnu strategiju za borbu protiv usamljenosti, s planom da liječnici opće prakse mogu upućivati pacijente na društvene i volonterske aktivnosti.

Neke od vidljivih posljedica ove inicijative uključuju: Bolje prepoznavanje usamljenosti kao ozbiljnog društvenog i zdravstvenog problema, ne samo „osobnog osjećaja“.

Stvaranje i jačanje mreža i organizacija koje promiču socijalne veze u zajednicama.

Promidžba svijesti i smanjenje stigma oko traženja pomoći za usamljenost.

Međutim, učinci su dugoročni i teško ih je kvantificirati samo kroz jednu strategiju — mnoge inicijative su kontinuirane, a promjene u društvenoj klimi i zdravlju ljudi zahtijevaju godine sustavnog rada. A, gdje smo mi??