O meni

Zašto baš ovo?

Zato što mentalno stanje pojedinca u kolektivu više nije njegova privatna stvar. Onog trenutka kada počne štetno utjecati na okolinu, unositi strah, tjeskobu, zbrku, nemir, kaos, sukobe, propuste ili težinu, osobna stvar se već razlila preko ruba koji osoba sama ne može sanirati. Ignoriranje i toleriranje ne pomaže ni jednoj strani.

​

Zašto baš ovako?

Prvi dio mog radnog života se uglavnom svodio na učenje o funkcioniranju svega i svačega, izgradnju privatne tvrtke, te stvaranju mjesta na tržištu poznatim ili sasvim novim brandovima. Pronalazak pravih ljudi, edukacije i unapređivanje njihovih i vlastitih vještina su normalan dio posla svakog poduzetnika koji namjerava dugoročno imati kvalitetan tim, pa sam se time bavila dugi niz godina. Pohađala sam i sama nebrojene radionice, usavršavanja i specijalizacije, no bilo je jasno kao dan, da ništa od toga nije bilo "ono nešto", onaj neki skriveni sveti gral koji je nekoga činio sposobnim. O čemu je riječ sam saznala tek nakon što sam krenula u sasvim drugom smjeru, odnosno, kada sam odlučila postati psihoterapeut. Pogodila sam, na sreću, pravi psihoterapijski pravac i to je zapravo ono što je otvorilo neka vrata učenju dodatnih znanja i vještina koja su vodila otkrivanju tog svetog grala.  Učenje, nekada zvanih upravljačkih, prodajnih ili soft vještina se i danas provodi, manje više u sličnim okvirima. No kako tada, tako vrlo često i sada, nitko ne ulazi u prostor koji je najbitniji: unutarnja struktura osobnosti. Nitko ne ulazi u mehanizam koji upravlja ostatkom osobe i zato svi stalno kruže oko vatre, ali se ne ogriju bog zna kako.

 

Kako biti samopouzdana osoba? To jednostavno pitanje sam nebrojeno puta čula. Jednostavno pitanje ima i jednostavan odgovor: budite kongruentni. Kada ste kongruentni, nema prepreka koje su bitne. Kako se pak to postaje? Odbacivanjem viškova i nadoknađivanjem manjkova u vašoj osobnoj paleti softvera. Eto.

Rijetko tko ima osnovno znanje kojim će ovo razumjeti, iako je to sva božja tajna... 

​

Psiholozi, naravno, pričaju ponešto o tome i drže vrlo zanimljiva predavanja puna novih informacija koje su zapanjujuće i vrlo uzbudljive za slušatelje, ispunjavaju se tipizirani testovi, otkrivaju tipovi osobnosti, pa se to onda promijeni, pa zbunjuje i na kraju svi slegnu ramenima. Psihijatri drže informativna predavanja o važnosti mentalnog zdravlja, o najčešćim poremećajima, te vrlo ljubazno ostavljaju kontakt privatne prakse gdje se može dobiti farmakološka terapija na recept odmah po ulasku. Ako to napravi dodatni problem, jednostavno se nudi nešto drugo i navratite za dva tjedna. Ima i zgodnih radionica za stres, sportskih ili likovnih, te puno coacheva za svaku priliku sa ponešto upitnim vještinama i nerijetko pasivno agresivnim pristupima. Svakako, psihoterapija je još uvijek rezervirana za poremećene i lude jer, ipak smo na Balkanu koliko god mi željeli da nismo. Školovani ljudi odlaze kod hodže i dan danas... Bo.

 

Često nitko ne uči ljude onome kako da, osim na razini savjeta, promatraju svoju unutrašnju strukturu, koje elemente da uzmu u obzir i kako da naprave konkretnu promjenu u nekoliko minuta, sati, dana ili tjedana. Pa zašto?? U redu, psiholozima i psihijatrima to ionako nije u opisu posla. Ljudi u HR nemaju potrebna znanja ni vještine, a možda i nisu pogodna skupina za rješavanje ove problematike.

​

Mentalno dobrostanje je predispozicija za kvalitetno življenje. U kvalitetno življenje, uz, primarno, dobre odnose, spada i naše ostvarenje kroz smislen, kreativan i kvalitetan rad. Za većinu ljudi je to i jedna odrednica identiteta. Kada je to ugroženo, tada kvaliteta života biva ugrožena. Razine stresa naglo skaču i ubrzo nastaje panika.

​

Na razini onoga što samostalno u životu biramo su tematika i način rada. Sa time želimo provesti dugi niz godina. Često i puno duže nego što većina provede sa voljenom osobom. Pa da bismo služili sebi na dobrobit, razumno je održavati glavni pogon čistim kako bismo imali sustav koji nas osnažuje i vraća pozitivnu dobit(!). Tako se kvaliteta oba područja povećava, privatno i poslovno. U praksi znamo da je to ideal i da većina ljudi ne vodi veliku brigu o mentalnoj higijeni i nije sklona proaktivnom stalnom unapređenju. O tome se često ne znaju niti osnove, a i prakticiraju štetni oblici nekih zastarjelih ili dokazano pogrešnih praksi. Sjetimo se samo kako je lobotomija bila dugi niz godina hit rješenje za nervozu u Europi, a još duže praksa u USA. Danas još uvijek imamo političku korektnost govora koja će uzeti dva sata života, sasvim nepotrebno umjesto ljubazne i uviđavne, ali konkretne i direktne jedne rečenice

​

Za poslodavca, nemar spram sebe na intelektualnomentalnoj ravni ne može ostati na razini privatne stvari. Neizvodivo je. Ista glava i isto tijelo, sa istim modelima mišljenja i ponašanja su prisutni na oba mjesta. Dok je sve u redu, sve je u redu, no, kada imamo mjesto curenja, radna okolina može uskočiti i amortizirati prolapse, bar neko vrijeme, no to neko vrijeme paralelno treba iskoristiti za intervenciju koja će sanirati štetu. Čekanje i prepuštanje pojedincu da sama nešto poduzme i promijeni nije smisleno i nije odgovorno. Osobe koje to same rade, odnosno imaju takav unutarnji resurs, će ionako napraviti potreban korak na vrijeme. Prvenstveno zbog sebe. Sustav to neće, vjerojatno, niti osjetiti jer se samoodgovornost ne reklamira. Za ostale će poslodavac morati ponuditi djelotvoran model. Kada imamo alkoholizirane ili narkotizirane osobe na radnom mjestu jasno je da će nešto biti poduzeto, a kada imamo osobu koja je pod teretom problema koje ne može više amortizirati sama, razumno bi bilo pružiti alate koji mogu promijeniti stanje na bolje i to po mogućnosti brzo. Jer, poslodavcu koristi funkcionalna i mentalno fit osoba.

​Neodgovornost nije privatna stvar!

No, što je sa velikom većinom koja nema takvu odgovornost ili etiku spram sebe, niti spram drugih? Što sa ljudima koji puštaju da im plin curi, da padaju sve niže i niže, da sve oko njih počne štekati i da se šteta širi i na sustav. Čim je njihov unutarnji sustav ugrožen i radi otežano, prelijevanje na sustav je zagarantirano zlo.

 

Ukratko: Osobni inženjering je šira platforma od psihoterapije. Omogućava drugačiji pristup i veći broj načina intervencija. Dopušta uzeti cijeli sistem u obzir i o njemu slobodno i direktno govoriti na svim razinama. Okruženje u kojem živimo i tradicija koja se vrlo teško mijenja me je jasno usmjerila na ovakav način i pristup kako bih bila od najveće koristi društvu u kojem živim. Psihoterapija je ostala stigmatizirana niša za bolesne i poremećene, dok osobni inženjering poteškoćama pristupa kao sasvim logičnim posljedicama okolnosti i vremenu u kojem živimo i koje je iza nas. Ono što dolazi, sada, kao nikad prije, možemo i imamo pravo kovati.

Solidno mentalno zdravlje tima je direktna garancija njihove uspješnosti, sposobnosti prilagodbe i snage. Osobni inženjering je način sređivanja našeg unutarnjeg svijeta i mijenjanja unutarnjih programa po osobnoj mjeri, a ne po konfekcijskoj špranci koja je vrlo, vrlo ograničavajuća, te se često svodi i na nešto što se niti ne bi smjelo događati.​

​

Budite mindful. Mislite na sebe. Ojačajte svoj tim... Obitelj, kolektiv, zajednicu!